OVRŠNI POSTUPCI NA NEKRETNINAMA

Sa velikim zanimanjem sam pročitala  objavljene članke u Jutarnjem listu o  kreditnim varalicama jer sam kao predsjednica stranke za zaštitu ljudskih prava i zaštitu žrtava pravosuđa najvjerodostojniji svjedok na koji sve način ljudi ostaju bez svoje imovine i nasjedaju varalicama.  

Slučajevi su prekoračili razmjere obične viroze i prerasli u pravu epidemiju.

Gotovo da nema građana u Hrvatskoj koji se nije zadužio, a jako je malo onih koji si nisu ugrozili egzistenciju i goli život. I jedna i druga aktivnost  spadaju u djelovanje Udruge,  i zaštita ljudskih prava i zaštita žrtava pravosuđa. Zašto? Zato jer niti jedna od aktivnosti s kojima se ta poduzeća bave ne mogu u potpunosti uspjeti ako nemaju podršku i suradnju javnih bilježnika, sudova i referenata u zemljišno knjižnim odjelima. Znam, učiniti će vam se  ova izjava teška, no sigurna sam da ćete se s njom složiti nakon što vam ispričam slučaj članice naše Udruge koja još uvijek rješava problem sa imenovanim poduzećima. 

Točno je da ta poduzeća mijenjaju sjedišta.  Do vlasnika i direktora se ne može, sve se radi preko trećih osoba, no ljudi kad su u teškoj financijskoj situaciji ne razmišljaju o tome što će biti poslije. Obično je očaj i beznađe jači od straha od budućnosti. Tako je i naša članica koja je fakultetski obrazovana i djelatnica u državnoj upravi posudila minimalna i gotovo beznačajna sredstva u odnosu na vrijednost nekretnine. Nekretnina se nalazi u najelitnijem dijelu Zagreba, veličine skoro 150 m2, a za posudbu od 10.000 eur (kasnije će se utvrditi da je s time zaključena i  kupoprodajna cijena stana koji vrijedi preko 200.000 eur)  načinila je sa jednom od tvrtki koja je  navedena u Jutarnjem  listu  Ugovor o kupoprodaji. Međutim, kod sklapanja ugovora priča i dogovor je drugačiji, nekretnine se navodno ne prodaju, već sačinjavaju Ugovor o kupoprodaji s navodnom namjerom da se isti raskine prilikom povrata novca.  Ljudi koji nisu navikli na podmukle prijavare ovome povjeruju. I potpisuju. Nekima ponude sklapanje fiducijarnog ugovora, a nekima solemnizirani ovršni ugovor. No sve se svodi na isto i sve što je objavljeno stoji.

Dakle, i ona je potpisala Ugovor o kupoprodaji,  da je  suglasna sa cijenom jer nije mogla postići bolju cijenu na tržištu, da je pri zdravoj pameti, nije prisiljena i nije u teškoj situaciji, itd.  Međutim,  nakon nekoliko usmeno dogovorenih rata koje su bile uvjet raskida ugovora i  koje nije uspjela vraćati u roku, oni su je ucijenili da mora predati stan. Nakon ogromnog stresa, plača, šoka i vapaja da ju razumiju oni su nesebično ponudili „pomoć“.  Ponudili su novi ugovor, ovaj put o podstanarstvu u vlastitom stanu i to na 99 rata po 4.000 kn,  a uvjet je da ako jednu ratu zakasni, mora se sama iseliti. No nigdje nije bilo riječi o tome da bi se raskinuo ugovor. Također postoje situacije u kojima takvi takozvani vlasnici nekretnina koje su stekli prijevarom pristanu na prodaju nekretnine s navodnim ciljem da se podmiri dug i da dužnik ne ostane bez ičeg. No ako novac sjedne na račun kreditora tj. knjižnog vlasnika nekretnine, dužnici se mogu pozdraviti i sa novcem i sa nekretninom. I ovo je doživjela jedna druga članica Udruge.

I sve to ljudi potpisuju, vjerujući u neko rješenje, nadajući se, i misleći neće to baš tako biti. No, opet kažem, nisu navikli, niti su upoznali takve beskrupulozne ljude, jer osobe koje se ovim poslom bave čine to bez emocija i proračunato. I nema poštede.

Kako to znam? Autor sam knjige „Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe“ u kojoj sam opisala što sve prolazi čovjek koji učini ovakov korak.  Ja sam svoju nekretninu srećom vratila, uz suze, plač, gomilu novca,  ali i ogromnu hrabrost.  Meni je jednom rekao jedan čovjek koji se bavio takvim poslovima da ne pristaje na drugi način osim sklapanja Ugovora o kupoprodaji.  Na moj upit što će se dogoditi ako se njemu nešto dogodi pa mi ne može više raskinuti Ugovor, odgovorio je da u ovoj državi živi pola naroda koji bi mu nesebično dali bubreg, jetru, krv, sve, samo da mu se ništa ne dogodi, ili drugim riječima puno njih je sklopilo ugovor o kupoprodaji jer je to jedini način da dobiju novac. Ja nisam tada potpisala takav štetan ugovor, ali brojni ljudi jesu.  Jer naime, činjenica je da smo mi svi sami sebi krivi ukoliko potpišemo takav ugovor, ali je činjenica da to radi pola Države, da nije dovoljno snažno sankcionirano,  i da je to uobičajeni obrazac posudbe novca. „Ako želiš novac, moraš mi potpisati ugovor da je stan na meni, ili ništa od novca!“ 

Tko danas ima dovoljan bonitet da može posuditi sredstva u banci? Gotovo nitko! A to pogoduje ovakovim aktivnostima, još ako imaju blagoslov nadležnih institucija, tko im može stati na kraj. 

Gotovo svakodnevno komuniciram s ljudima koji se nalaze u dužničkom ropstvu i koji trebaju pomoć. U dužničkom ropstvu se nalaze svi, (osim bogatih na samom vrhu ljestvice),  i oni koji su posudili novac u bankama, i u leasingu, i kod kamatara, i preko kreditnih ureda putem investitora. Konačan rezultat je uvijek jednak. Ljudi ostaju bez stanova, bez kuća, bez ureda, bez radionica, gotovo bez svega.  A puno njih ostaje i bez života.  I netočno je da da su oni krivi. Kriv je zakon koji pogoduje takvim aktivnostima.

Ustav priječi naplatu nekretninom čije vrijednost višestruko premašuje iznos duga ali institucije ipak ne poštuju Ustavne odredbe.  Kakav dužnici izbor imaju?  Naplata je nikakva, ovrhe na plaći, za vratom im sjede svi, i ako žele rješavati obveze misle da će novim, brzim kreditom riješiti problem.  Nisu ni svjesni da problemi koje su imali do tada su beznačajni u odnosu na sve što ih tek čeka. Jer čeka ih pritisak, ucjena, teror, manipulacije, lihvarenje, sve ono što je zakonom zabranjeno. 

Sve ono što se po Zakonu o obveznim odnosima moglo uzeti u obzir kao osnova za tužbu, to su odvjetničke kuće  ovih kreditnih ureda tj. poduzeća koji se bave posredovanjem i „investicijama“ predvidjeli.

Međutim netočno je da nema izlaza. Bez obzira na to što su njihovi odvjetnici predvidjeli sve mogućnosti, uvijek postoji  način da se takvi štetni ugovori raskinu.

Ljudi se ne smiju plašiti prijaviti takve slučajeve policiji, a policija ne smije ni u kom slučaju ljude obeshrabrivati. Naprotiv trebala bi ih poticati da prijave kazneno djelo a ne da se osjećaju beznadni. Sud je taj koji odlučuje da li je nešto protivno odredbama  Zakonu o obveznim odnosima  u kojem je sadržana odredba kojaodređuje načelo jednake vrijednosti davanja što znači da je nedopustivo a nikako nije moralno ni Ustavno da se legalno provode uknjižbe i kreditna zaduženja na temelju ovakvih ugovora. To bi već sam bilježnik trebao biti dužan zapaziti.

Na žalost,  događaju se situacije u kojima se ide na štetu vlasnika nekretnine a pogoduje se takvim poduzećima. Ja sam osobno bila u Zemljišno knjižnom odjelu u Zagrebu sa članicom naše Udruge. Ona je temeljem specijalne punomoći opunomoćena raspolagati nekretninom, prodati ju, opteretiti ju,  učiniti s njom što ju je volja, temeljem iste te punomoći koja je bila prilog Ugovoru o kupoprodaji Zemljišno knjižni odjel uknjižio promjenu vlasništva, ali nije dopustio bivšem vlasniku uvid u spis. Još uvijek čeka pozitivno rješenja suca koji vodi postupak!!! I to već više od mjesec dana.  Dakle? Postoji li sumnja u suradnju kreditnih ureda i uređujućih referenata u zemljišno knjižnom odjelu? Kako je moguće da  čovjek može svoj stan prodati, ali kao stranka u postupku i kao osoba koja je potpisala Ugovor o kupoprodaji ne može dobiti dopuštenje uvida u spis svoje vlastite nekretnine?

Keditni uredi služe se i zastrašivanjem! Plaše ljude da im nitko neće vjerovati. To znam jer sam osobno razgovarala sa posrednikom iz kreditnog ureda vezano uz dva člana Udruge koji su se obratili za pomoć. Istina, ljudi se plaše,  ali u pitanju su njihove nekretnine, njihovo pravo, i nedopustivo je da se nekog izbaci na ulicu na temelju lihvarskih ugovora, a ovi ugovori to jesu, i ne samo lihvarski nego zakonski ništavni, ma koliko god oni pružili dokumenata ljudima da potpišu. I zato se treba boriti i prijaviti ukoliko se radi o kaznenom djelu lihvarenja i ucjene.

Ne postoji Tijelo  ni Sud koji bi u konačnici tolerirao kriminal, i ljudi to moraju znati. Ne smiju se plašiti, i ne smiju osjećati beznađe i pomisao da se više ništa ne može napraviti, jer to nije točno.

Nada Landeka, predsjednica Udruge Veronika Vere, za zaštitu ljudskih prava, promicanje vladavine prava, i zaštitu žrtava pravosuđa

veronika.vere111@gmail.com